Tema 2: Željeznice istočne Njemačke

Stvaranje željeznice

Godine 1937. željeznica je ponovo reorganizirana kao dio državne uprave, a po anšlusu 1938. DR preuzima i tadašnje Savezne željeznice Austrije (Bundesbahn Österreich, BBÖ).

Novoformirana Njemačka Demokratska Republika 1949. preuzima upravljanje DR-om na svom teritoriju, ali zadržava staro ime, Deutsche Reichsbahn, dok željeznice u Saveznoj Republici Njemačkoj uzimaju ime Deutsche Bundesbahn. Godine 1945. ponovo se formiraju i austrijske željeznice, koje svoje sadašnje ime - Österreichische Bundesbahnen (Austrijske savezne željeznice, ÖBB) dobijaju 1947. 

Po njemačkom ujedinjenju, ali ne prije 1994, istočnonjemački Deutsche Reichsbahn (DR) udružuje se s Deutsche Bundesbahnom (DB) kako bi se stvorio novi nacionalni njemački željeznički prijevoznik - Deutsche Bahn AG, koji tehnički više ne predstavlja vladinu agenciju, no ipak je dioničko društvo u 100-postotnom državnom vlasništvu.

Nečasna uloga u ratu

Tijekom Drugoga svjetskog rata, Reichsbahn je predstavljao jednu od glavnih komponenti njemačke ratne logistike, osiguravajući prijevoz Reichu diljem okupirane Europe. Sudjelovanje Reichsbahna bilo je ključno i u pogledu njemačkog "konačnog rješenja" židovskog pitanja (Endlösung der Judenfrage), na način da je stekao zamašne prihode od prijevoza žrtava holokausta iz tisuća europskih gradova u nacističke koncentracijske logore, u kojima su mnoge od njih našle smrt. Ovo navodimo osobito zato što želimo posebno istaknuti da Zelengradske željeznice osuđuju ovu djelatnost Reichsbahna tijekom II. svjetskoga rata. Uz to, nije nam bila namjera rekonstruirati Reichsbahn u tom razdoblju, nego smo se koncentrirali na ono koje dolazi poslije toga. 

U izgradnji socijalizma

Sovjetska okupacijska zona postaje 7. listopada 1949. socijalistička država, Njemačka Demokratska Republika. Točno mjesec dana ranije ujedinjuju se željeznice u tri zapadna sektora u Deutsche Bundesbahn (DB). 

Unatoč terminu "Reich" sadržanom u nazivu Deutsche Reichsbana, državne željeznice DDR-a  zadržavaju upravo taj naziv, neovisno o njegovim nacističkim i carskim konotacijama, budući da ga u tom obliku spominju poslijeratni civilni i vojni ugovori u pogledu održavanja željezničkog prometa (i) u Zapadnom Berlinu, koji sve do ujedinjenja dvaju željezničkih sustava u Deutsche Bahn AG (1994. godine) tako obavlja željeznica NjDR-a, kao pravni sljednik predratnog Reichsbahna. 

Promet Zapadnim Berlinom DDR je, zbog određenih razloga (a najviše nacionalnog ponosa) obavljao unatoč golemom deficitu koji je u osamdesetima iznosio od 120-140 milijuna maraka godišnje. Zanimljivo je da je željezničku policiju na željezničkim postajama i u Zapadnom Berlinu postavljalo Ministarstvo unutrašnjih poslova DDR-a, premda zapadni saveznici nisu priznali vlast socijalističke države ni u istočnom, a kamoli u zapadnom dijelu. S druge strane, Savezna je Republika Njemačka, kako bi bar nekako stvorila osjećaj postojanja saveznih vlasti i u Berlinu, postavila šaltere za prodaju karata u Hardenbergstraße, tik do kolodvora Zoo, koji se, doduše, nalazio u Zapadnom Berlinu, ali kojim su upravljale istočnonjemačke željeznice (DR). Ovo svojevrsno nadmetanje DDR-a i Zapadne Njemačke išlo je tako daleko da je čak vojnim vlakovima zapadnih saveznika upravljao istočnonjemački personal.

Razvoj voznog parka

Nakon rata, DR razvija i dalje parne lokomotive (sve do 1988, jer je mnogo električne infrastrukture otpremljeno u Sovjetski savez, na ime ratnih reparacija), a od 1950. provodi se i obnova lokomotiva (tzv. Rekonstruktion). Ipak se kasnije zamjenjuju parnjače suvremenijom i ekonomičnijom, naročito dizel-vučom, jer se gorivo za dizelke moglo nabaviti iz SSSR-a po subvencioniranim cijenama. Ipak, modernizacija je uslijedila kasnije nego na zapadu. Sedamdesetih DR renumerira svoje lokomotive kako bi se udovoljilo novim kompjutoriziranim podatkovnim standardima, a elektrifikacija u znatnoj mjeri zapovijeđena je tek osamdesetih, nakon što je SSSR prestao isporučivati dizel-gorivo DDR-u po povoljnim cijenama. 

DR-om se upravljalo po socijalističkim načelima planske privrede. Do 1989. čak 17,2 ukupnog putničkog prometa otpadalo je na Reichsbahn, što je triput veći tržišni udio od DB-a u Saveznoj Republici. Cijena karata bila je relativno jeftina, a vlakovi pretrpani i spori, zbog lošeg stanja željezničke infrastrukture u DDR-u. No, imao je DR i nešto ekspresnih vlakova iz Berlina, kao što je Neptun (za Copenhagen), Vindobona (za Beč), Karlex (za Karlsbad) te Balt-Orient-Express za Bukurešt.

Najveći poslodavac DDR-a

Deutsche Reichsbahn bio je najveći poslodavac države radnika i seljaka. Dakako, bila je to državna firma podređena Ministarstvu prometa (Ministerium für Verkehr der DDR), ali tako značajna da je generalni direktor Rajhsbana po položaju bio od 1954. do 1989. godine ujedno i ministar prometa. Upraviteljstvo DR-a nalazilo se u Berlinu, Voßstraße 33, blizu berlinskog zida i točno preko puta nekadašnjeg kancelarijata Rajha. 

Tvrtka se administrativno dijelila na 8 regionalnih direkcija (Reichsbahndirektionen) smještenih u Berlinu, Cottbusu, Dresdenu, Erfurtu, Greifswaldu, Halleu, Magdeburgu i Schwerinu. Usluge keteringa pružala je legendarna Mitropa, kako na stanicama, tako i u vlakovima. 

1. siječnja 1994, u sklopu velike reforme željeznice (Bahnreform) koju je naložio Bundestag, Deutsche Reichsbahn spaja se s Deutsche Bundesbahnom i tako se stvara novo dioničko društvo (u vlasništvu države), Deutsche Bahn.

Deutsche Reichsbahn u Zelengradu

U asortimanu LGB-a željeznice DR-a, a i srodne željeznice HSB-a, uvijek su imale zapaženo mjesto. Kao male, uskotračne željeznice, s prikladnim nevelikim vagonima, kompaktnim šinobusima, raznolikim parnjačama - upravo su idealne za prijenos u razmjer vrtnih željeznica. Uz sve to, zbog specifičnih crvenih i zelenih kolornih šema vrlo su živopisne i odlično izgledaju u vrtu. Dakako da im ni mi u Zelengradskim željeznicama nismo odoljeli. Vlakovi DR-a nezaobilazan su dio željezničke romantike našega malog grada!